Čaršija, mjesto spajanja kultura, popločana historijom i šapatima zidina i zgrada kao svjedoka minulnog vremena, danas je prostor u kojem su od zanatskog rada ostali samo nazivi ulica, i Sebilj. Koliko su zanati bili bitni govore nazivi ulica: Abadžiluk, Aščiluk, Bravadžiluk, Čizmedžiluk, Ćurčiluk, Kazandžiluk, Kujundžiluk,Sarači…
Lokalci izbjegavaju Čaršiju zbog prevelike gužve, nekvalitetne i brze hrane, nemogućnosti pronalska parking mjesta, a najvažnije od svega jeste promjena koja se dogodila u prethodnih nekoliko godina. Nekadašnji mit o sarajevskoj vodi sve manje i manje ima utjecaja na one koju su je se napili zbog gubitka čari koju je ovo povijesno mjesto nekoć posjedovalo. Za razliku od prethodnog stoljeća danas se glasnije čuju zvukovi kafe-aparata od udara čekića. Zašto je to tako?
Savremeno doba donijelo je irevezibilne i intenzivne promjene na način na koji se odvija današnjica, društvo se promijenilo iz korijena industrijsko-tehnološkom revolucijom u periodu 19. stoljeća i s nametnut je novi stil života, na kolektivnom i individualnom nivou. Prostor Balkana ekstrateritorijalnim elitama svijeta odvijek je bio zanimljivo područje zaosvajanje zbog svog položaja u Europi, stoga, Bosna i Hercegovina kroz vrijeme prolazila je kroz intenzivne promjene, smjene vlasti i akulturaciju.
Ne možemo se iznenaditi činjenicom da je Sarajevo postalo jedna od najatraktivnijih destinacija turistima, ali baš iz tog razloga dodvoravanja vagabundima tržište izbija stare vrijednosti, među kojima su i zanatlije, kao materijalni čuvari vremena. Razvoj zanata u Sarajevu započeo je s dolaskom Osmanlija u 15. stoljeću, bili su uvezani u esnafe i držali veliki ugled u društvu, prema zapisima, “ubrzo su se pojavili kovači, sabljari, čizmari, sarači, mesari, pekari i drugi. Već u katastarskom defteru iz 1489. spominju se prvi zanati, a do sredine 16. stoljeća njihov se broj više nego udvostručio, a do kraja 19. stoljeća postojalo je oko 70 različitih zanata i oko 400 proizvoda” (Baščaršija.ba, 2025)
Ekspanzivna narav globalizacije koja spaja globalno i lokalno u pokušaju stvaranja kozmpolitskog svijeta diktira svaki segment društva, a osnovni je tržište. Promjene u automiziran način rada i hiperprodukciju proizvoda u svijetu dovele su istiskanja zanata i malih obrta čiji se proizvodi zamjenjuju ne tako kvalitetnim proizvodima, ali to je opravdano jer živimo brz način života i jedini način da imamo kontrolu nad njim je ta sloboda biranja. Rijetko ćemo otići obućaru zanatliji da nam popravi poderanu obuću kad nam je mnogo isplativije kupiti istu takvu za polovinu novca koju bi nam zantlija naplatio. To je rezultat opće komercijalizacije i hiperprodukcije manipulacijom nekvalitetnih materijala u svrhu
masovne prodaje.
Jedan od glavnih razloga za to je nedovoljna eksponiranost u medijima koji reklamiraju proizvode kratkog roka nasuprot kovane džezve koja bi trajala stoljećima. Samim tim mi gubimo identitet historijskog juče i stapamo se u globalni identitet masovne potrošnje. Najveći problem, kao što smo već spomenuli, jeste tržište koje diktira cijenu materijala; u neformalnom razgovoru s prodavcima ćilima, objasnili su da im se ne isplati praviti ćilim za čiji bi se materijal i ljudstvo moralo izdvojiti mnogo više novca nego što je tržišna cijena,stoga, svi ćilimi izloženi na Čaršiji su, zapravo, uvoz iz drugih zemalja, najčešće iz Indije, što je porazno jer je ćilim zaštitni znak BiH. Danas, čak i same zanatlije kako bi preživjeli prilogađavaju sebe, svoj zanat i radnju. 1 Za RadioSarajevo.ba Udruženje zanatlija KS-a kaže da na Baščaršiji zanatlija i dućana ima oko 100, “Ostao je samo jedan četkar u Federaciji BiH.
Na Baščaršiji zanati kojih najviše ima su kazandžije i krojači. Kao što je poznato abadžija, užara, halača više nema (…) Ipak, ako ste na Baščaršiji i pitate nekog iz dućana za tenečedžiju (osoba koja izrađuje fenjere, oluke, limar), gvožđara (osoba koja pravi od željeza predmete), kundurdžiji (osobu koja izrađuje kožnu obuću, obućar), bostandžija (piljar) uputit će vas gdje trebate otići.” (RadioSarajevo.ba, 2025) Dovoljno je kazati da je kohorta ljudi rođenih prije 80-tih godina prethodnog stoljeća takođe podložna ovom fenomenu, stoga nije ni čudo da se mlađa generacija ne osvrće proizvode izložene u čaršijskim ulicama. Mnogo se tu radi i o lifestyle-u, influenserskom vremenu i traženju autoriteta u raznim zvijezdama, u čijim vlogovima rijetko možemo vidjeti tkani ćilim ili ibrik, barem kao ornament.
Zanati nisu više vogue a novim generacijskim kohortama je jedino bitno da budu u žiži trendova, iz čega slijedi moćna ideja i vapaj vladajućim slojevima za angažiranje influensera za popularizaciju proizvoda kako bi se dogodila ponovna normalizacija fenomena.
Fenomen unifikacije jedna je od glavnih briga savremenih teoretičara, odnosno da smo stapanjem lokalnog u globalno svoje (etno)naslijeđe doveli u pitanje. Jedan od načina da se poboljša situacija je vraćanje korijenima, odnosno vraćanje zanatu kao obilježju ručno izrađene historije, što se nameće kao jedini put očuvanja kolektivnog identiteta u poretku država-nacija, i onog “ja sam (iz)…” Pored toga, te iste države-nacije dobile bi barem dio izgubljenog autoriteta na tržištu nudeći mu već popularni retro-style, staro u novom ruhu. Pozitivan primjer jeste Kuća zanata otvorena 2013. godine kao multifunkcionalni centar koji služi za promociju proizvoda, a samim tim i kulture zanatstva, ali, prema nalazima Općine Stari Grad Sarajevo, posjećenost centru bila je izrazito mala. Zbog toga danas govorimo o zanatlijama, kao jedinom načinu očuvanja onoga što globalitetom gubimo.
Reference:
- Zanati/Spisak starih zanata (2025). Baščaršija.ba. Retrieved September, 16, 2025, from
https://bascarsija.ba/ - Općina Stari Grad Sarajevo (2013). Otvorena Kuća Zanata. Retrieved September, 17, 2025,
from https://starigrad.ba/otvorena-kuca-zanata-2/ - Radio Sarajevo (2025). Od mnogih sarajevskih zanata ostale samo ulice: Evo koliko je
zanatlija na Baščaršiji. Retrieved September, 17, 2025, from
https://radiosarajevo.ba/metromahala/teme/od-mnogih-sarajevskih-zanata-ostale-samo-ulice-
evo-koliko-je-zanatlija-na-bascarsiji/447859
By Amina Omerović