Zašto Sarajevo više nije na listi svjetskih muzičkih zvijezda?
Kada govorimo o muzici u Sarajevu, prve asocijacije su Dugme, Pušenje, Indexi i ludnica oko tih nekoliko najpoznatijih bendova za koju svi smatraju da se više nikada neće ponoviti. Sarajevo je nekada bilo nezaobilazna tačka na muzičkoj mapi Balkana. Svojom bogatom scenom Sarajevo je privlačilo pažnju ne samo regionalne, nego i međunarodne javnosti. Grad je iznjedrio brojne legendarne bendove i pojedince koji su svojim radom postavili Sarajevo u središte muzičkog života, čineći ga epicentrom kreativnosti i mladalačke energije.
Svi kažu da je teško opisati tu atmosferu riječima, ali svaki razgovor o muzičkoj sceni i generalno o muzici u Sarajevu započinje sjećanjima na ta dobra stara vremena. Sarajevo je tada bilo muzički centar ne samo u regionu bivše Jugoslavije, nego su u grad dolazili i svjetski poznati bendovi koji su održavali nastupe na koje su Sarajlije išli više kao na kulturni događaj koji se ne smije propustiti, nego zbog same muzike. Postavlja se pitanje: šta se dogodilo sa Sarajevom kao nekadašnjim muzičkim centrom?
Grad više nije mjesto koje diktira muzičke trendove ili privlači svjetske zvijezde u istom obimu kao nekada. Mjesto Sarajeva na globalnoj muzičkoj sceni ne da je znatno oslabilo, nego svjetske zvijezde često zaobilaze naš grad. Šta se tačno promijenilo i zašto Sarajevo, nekada regionalni muzički epicentar, više nije na listi svjetskih muzičkih zvijezda? Jesu li razlozi objektivne okolnosti, poput nedostatka infrastrukture i podrške mladim muzičarima, ili su u pitanju dublji društveni i kulturni procesi koji su redefinisali identitet grada?
S pravom možemo reći da je u Sarajevu nastao najbolji i najpopularniji jugoslovenski bend. Za najbolje su se smatrali Indexi, koji su svojom pojavom otvorili vrata za sve koji su dolazili poslije njih. Najpopularniji jugoslovenski bend, također iz Sarajeva, bilo je Bijelo Dugme, a sa svojim milionskim tiražima bili su svojevrstan trademark i asocijacija na sam pomen nekadašnje Jugoslavije. Treba tu dodati i Zabranjeno Pušenje, kao bend koji je doveo punk muziku i u one neurbane dijelove grada, iako to nije bio punk u punom smislu te riječi. Bregović je za njih svojevremeno rekao da je Pušenje jedini autentičan odgovor na punk muziku i pokret. Vjerovatno je zato i dan-danas, onima koji su se rodili kasnije i koji nisu živjeli u to vrijeme, upravo Pušenje ostalo nekako najdraži i najslušaniji bend, ako ništa, barem je to bilo u njihovim tinejdžerskim godinama.
Da, Sarajevo je imalo muzičku scenu, ali je istovremeno bilo i mjesto održavanja koncerata svjetski poznatih bendova. Rijetko se ko sjeća koncerta grupe Motörhead, održanog u Zetri 27. marta 1990. godine, i to u periodu kada je bend bio u četvorki i blago izmijenio svoj način sviranja. Sarajlije su tada mogle uživati u postavci Motörhead-a koja se nije dugo zadržala, a danas, osim par ljudi koji su prisustvovali tom koncertu i njihovih sjećanja i svjedočanstava, ovom događaju svjedoči još samo po koja ulaznica s koncerta kod pojedinaca koji je još čuvaju. Ovaj koncert je jedan primjer kako je Sarajevo u svoje vrijeme privlačilo globalne muzičke zvijezde i pružalo jedinstvene prilike za lokalnu publiku, ali i kako tragovi tih događaja s vremenom postaju rijetki i dragocjeni artefakti muzičke historije grada. Ali šta je sa Sarajevom danas? Svijet kao da nas zaobilazi. Posljednji koncert svjetski poznatog muzičara u Sarajevu bio je koncert Stinga, dok lokalnih bendova ima sve manje. Rijetki novi bendovi uspiju da se probiju, a i tada nisu masovno slušani. Mnogi se samo zadrže godinu dana ili dvije i nestanu, padajući u zaborav.
Prije svega, jedan od glavnih problema i nedostataka je činjenica da ovaj grad praktično nema adekvatne koncertne dvorane. Postoje Zetra i Skenderija, koje su nakon rata, može se reći, obnovljene, ali s ograničenim kapacitetom i infrastrukturom. Zapravo, kako su obnovljene i u kakvom su stanju, pokazuje činjenica da Skenderija prokišnjava. Pravu koncertnu dvoranu, kakva bi mogla privući svjetske zvijezde, Sarajevo zapravo i nema. Lokalni mlađi bendovi sve teže uspijevaju zbog nedostatka prostora u kojem bi mogli vježbati i kreirati, a klubskih svirki gotovo da i nema. Napomenimo ovom prilikom da su legendarni Haustor i Azra upravo uspjeli svojevremeno probiti se nastupajući u malim prostorima i klubovima, što je danas za nove bendove daleko teže ostvarivo, ali nije i nemoguće. Za razliku od velikog broja nekadašnjih klubova u cijelom gradu, danas i dalje postoji jedno ili dva mjesta koja daju prilike novim mladim bendovima. Možda i glavni razlog za ovakvo stanje jeste situacija u kojoj se generalno našla balkanska muzika i muzičko stvaralaštvo nakon 90-ih.
Promoviranje turbofolka doprinijelo je tome da muzika bez stvarnog, suštinskog značenja postane mainstream. Bombardovani šundom i kič muzikom, bez ikakvog umjetničkog značaja, naš region, a naročito Sarajevo, ostaje ograničen i spriječen da uživa u kvalitetnoj muzici. Odsustvo promoviranja nauke, znanja i umjetnosti dodatno tome doprinosi. Umjesto toga, promovira se turbofolk i kič, čime se vrši masovna izmjena ukusa. Izmjena ukusa i promoviranje muzike koja nema umjetnički sadržaj, kiča, šunda i turbofolka, ne služi samo zabavi, već postaje sredstvo kontrole nad publikom. Kada se umjetnost i muzika svedu na površne, lako probavljive forme bez dubljeg značenja, publika postaje i manje kritički orijentisana. Na taj način vlasti, mediji ili kulturne institucije moguindirektno oblikovati ukus, prioritete i stavove ljudi, čime se stvara mehanizam zamanipulaciju masom. U tom kontekstu, degradacija muzičke scene u Sarajevu i na Balkanu nakon 90-ih može se sagledati i kao dio šireg procesa društvene manipulacije koji je započeo, kroz pojedinačne slučajeve, i prije samih 90-ih. Tu kič i turbofolk preuzimaju prostor koji je nekada bio rezervisan za umjetnički izazov, mišljenje i kreativnu slobodu. Zato danas muzika koja dolazi iz Sarajeva djeluje primitivno i ništavno.
Shodno tome, da zaključimo: oni koji su pokušavali da ukinu muzičku scenu u Sarajevu u tome su i uspjeli, stvorivši od ovog grada muzičku žabokrečinu. Povratak Sarajeva na muzičku mapu svijeta i razvoj autentične muzičke scene ne bi bio samo kulturni ili zabavni čin, već i društveni imperativ. To je, prije svega, pokušaj vraćanja mišljenja, autentičnog izraza i sposobnosti publike da razlikuje umjetnički vrijedno od trivijalnog i površnog.
Enis Pehić, MA in Philosophy