Film “Quo Vadis, Aida?” (2020), režije Jasmile Žbanić, postigao je zapažen međunarodni uspjeh i nedavno je uvršten na Stackerovu listu 100 najboljih filmova svih vremena prema filmskim kritičarima i recenzentima. (Pogledaj sve) S metascore-om od 96, film je zaslužno dobio 36. poziciju od 100 najboljih filmova svih vremena.
Bosna i Hercegovina je već imala Oscarom nagrađenog predstavnika: film “Ničija zemlja” (2001) redatelja Danisa Tanovića osvojio je Oskara za najbolji strani film. Dok Tanovićev film kroz crnu komediju i satiru prikazuje apsurd rata u Bosni, Quo Vadis, Aida?, je totalna suprotnost, donosi intimnu i potresnu perspektivu jedne žene usred tragedije Srebrenice. Pored filma U zemlji krvi i meda A. Jolie, koji je grafički veoma uznemirujući, Žbanić se kao i u filmu Grbavica odlučila za prikaz tihog nasilja, koje nas ubija i dan-danas: sjećanje i poznata rečenica “Samo nek’ ne puca!”
Film je, takoreći, inspirisan životom velikog čovjeka i pisca Hasana Nuhanovića, koji je neko vrijeme i radio kao savjetnik na scenariju, ali Žbanić mijenja Nuhanovićevu životnu priču, identitet i pol. Nuhanović je dokumentovao svoj užasan život od 92′ do 95′ u knjizi “Zbijeg”, jer je tada radio kao prevodilac za Dutchbat III bataljon UNPROFOR-a. “To je film o mojoj porodici, moja porodica koja je ubijena je u pitanju, a da tamo nisu autentične scene – na to nisam pristajao i zato je došlo do prekida saradnje. Imate i taj nivo da sam ja preživjeli svjedok ovih događaja. Trebao je to biti univerzalan film, jer je poruka o genocidu univerzalna i imao sam odgovornost da se pobunim u vezi onih scena koji se ne prikazuju na odgovarajući način. Dakle, dva su problema – moja porodica kao centralni likovi filma, i taj problem da li su ti događaji prikazani kako treba”, naglasio je, Nuhanović u intervjuu za N1. (Izvor: N1, Pročitaj cijeli intervju) No, možemo se braniti da je to ipak samo film, ne historijski, s punom umjetničkom slobodom. (ironično)
“Quo Vadis, Aida?” je prikaz strepnje, bola i iščekivanja što je već bilo žrtvama evidentno – smrt. Bez obzira na sve, ovo postignuće bh redateljice i treba biti u centru medijske pažnje. Ovo nije samo još uspješan film na festivalima i u nacionalnim prijavama za Oskare, već i trajno vrijedno i snažno umjetničko djelo koje ostavlja dubok trag u svjetskoj filmskoj kulturi, i oznaku patnje genocida naroda BiH.