Prvi diplomirani i magistrirani etnolog–sociolog u BiH – Adnan Džaferagić (Intervju)
U društvu koje se neprestano mijenja, razumijevanje vlastitih kulturnih obrazaca i društvenih odnosa postaje važnije nego ikad. Upravo na toj raskrsnici etnologije i sociologije nalazi se rad Adnana Džaferagića — prvog diplomiranog i magistriranog etnologa–sociologa u Bosni i Hercegovini. U ovom intervjuu razgovaramo o značaju interdisciplinarnog pristupa, izazovima akademskog pionirstva u BiH, te ulozi humanističkih nauka u vremenu ubrzanih društvenih i kulturnih promjena.
Prvenstveno smo ga pitali šta za njega znači činjenica da je pionir, barem na području BiH, gdje se isključivo na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu može odabrati etnologija kao program Odsjeka za sociologiju. Adnan nam je kazao da: “Prije svega, to je izvor velike lične časti i potvrda višegodišnjeg rada i posvećenosti nauci i struci. Istovremeno, ova činjenica nosi i značajnu odgovornost, osjećam potrebu da svojim radom, ponašanjem i profesionalnim pristupom doprinesem utemeljenju i promociji etnologije kao relevantne i potrebne naučne discipline u našem društvu.
Smatram da je moj uspjeh i formalno stavljanje u „hronologiju“ razvoja etnologije u Bosni i Hercegovini važan zbog simboličke i praktične dimenzije. Simbolički jer pokazuje da je ova oblast ponovo zaživjela unutar domaćih akademskih institucija, a praktično, jer otvara prostor za dalje istraživanje, obrazovanje i primjenu etnološkog znanja u raznim društvenim praksam. To mi je i povratna informacija od komisije na odbrani master rada, tj. da se radi o događaju koji ima značenje za širi razvoj discipline u zemlji. Vidim sebe kao kariku koja ponovo spaja „prekinuti“ kontinuitet naše struke. Iako su temelji postavljeni davno, rat i tranzicija su stvorili svojevrsni vakuum. Moj cilj je da dokažem da razumijevanje vlastite kulture i identiteta nije samo akademska vježba, već ključ za napredak modernog društva.”
O iskustvu o akademskom okruženju, prekretnici u njegovom profesionalnom radu
“Kada govorim o najvažnijim trenucima, moram napraviti podjelu na akademski i profesionalni put. Tokom studija, ključna je bila podrška mojih profesora. Njihovi savjeti da kontinuirano radim na sebi nisu bili samo pedagoški, već su u meni probududili osjećaj odgovornosti da svojim znanjem direktno doprinesem našem društvu.
S druge strane, prekretnica u mojoj karijeri bio je angažman u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. Ono što je počelo kao volontiranje, preraslo je u rad u najznačajnijoj kulturnoj instituciji u državi. Upravo tu se krije odgovor na pitanje o korisnosti studija, tj. iako mi je fakultet pružio snažnu teorijsku bazu i metodološke alate, rad u Muzeju je bio onaj presudni korak koji je tu teoriju „oživio“. Direktni kontakt sa građom i muzejološkim radom otvorio mi je potpuno nove perspektive i pokazao kako etnologija funkcioniše u praksi, kao živa nauka koja čuva i tumači naš identitet.”
Danas Džaferagić radi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, kontinuirano razvijajući svoje etnološke i sociološke sposobnosti. Kazao je da je put do mjesta kustosa tekao postepeno, preko volonterskog rada do punopravne pozicije kustosa u Odjeljenju za etnologiju. “Trenutno sam zadužen za Zbirku seoske arhitekture i pokućstva, a veliko zadovoljstvo mi predstavlja i angažman u PR timu Muzeja, kao i saradnja na uređivanju stručnih publikacija. Osim stručnog usavršavanja, Muzej me oblikovao i socijalno, rad s kolegama i interakcija s posjetiocima pomogli su mi da postanem otvoreniji, sigurniji u komunikaciji i spremniji da javno artikulišem svoje stavove.”
Dalje smo razgovarali konkretno o prvim iskustvima i šta ga je nagnalo da ostane na poziciji kustosa: “Kada me pitate za trenutak koji je ostavio najjači utisak, izdvojio bih svoj prvi susret sa depoom i početak revizije. Sjećam se tog osjećaja strahopoštovanja pomiješanog s nesigurnošću. Stajao sam pred muzejskih predmeta u strahu da ih čak i dodirnem, misleći da bi se mogli raspasti pod mojim prstima. Tada sam shvatio razliku između čitanja o predmetu i fizičke odgovornosti za njih. Srećom, uz mentorstvo i podršku starijih kolega, brzo sam savladao tehnike rukovanja i „ušao u ritam“, a taj početni strah prerastao je u duboko poštovanje prema materijalu. Kao anegdotu koja ilustruje moju želju za radom, često spomenem da sam na prvi razgovor u Muzej došao svega nekoliko sati nakon što sam slomio ruku, ni gips me nije mogao spriječiti da se pojavim.
Što se tiče predmeta, Muzej je riznica blaga, ali mene često najviše dirnu oni naizgled jednostavni predmeti. Izdvojio bih pastirske šolje. Iako na prvi pogled nisu „najglamurozniji“ eksponati, one za mene isijavaju posebnu energiju i smirenost. Fascinira me sama pomisao na kontekst njihovog nastanka. Pastiri su ih rezbarili u samoći planine, polako i strpljivo, kako bi kvalitetno ispunili vrijeme dok čuvaju stoku. Ti predmeti su dokaz ljudske potrebe za stvaranjem ljepote i u „monotonim“ uslovima. U današnjem ubrzanom, urbanom životu, ta vrsta posvećenosti detalju i smirenosti koju te šolje nose u sebi predstavlja rijetkost, i za mene, pravu dragocjenost.”
Takođe, poručuje da: “Publika prije svega treba bolje razumjeti da rad u muzeju nije ni statičan ni dosadan, već izrazito dinamičan i društveno koristan. Muzeji nisu samo prostori u kojima se „čuva prošlost“, nego institucije koje aktivno učestvuju u interpretaciji kulture, identiteta i društvenih procesa. Kroz istraživanje, dokumentovanje, izložbene prakse i edukativne programe, muzeji imaju potencijal da podstaknu kritičko razmišljanje i dijalog o savremenim društvenim pitanjima.”
Etnologija i sociologija
Nadalje smo nastavili o važnosti očuvanja kulture kroz nauku. Naime, prema Adnanu “Uloga etnologije i sociologije često se pogrešno shvata kao bavljenje nečim zastarjelim ili „nebitnim“. Naprotiv, izučavanje kulture i društva ključno je za razumijevanje svijeta u kojem živimo. Kultura i društvo nisu statične kategorije, one funkcionišu poput živih organizama, tj. stalno se mijenjaju, prilagođavaju i razvijaju. Upravo etnologija i sociologija pomažu nam da te promjene prepoznamo, analiziramo i stavimo u širi društveni i historijski kontekst. Stoga, bih mladima bih savjetovao da se za etnologiju ili sociologiju odluče ako ih zaista zanima razumijevanje svijeta i ljudi, ako su spremni na dugoročan rad na sebi i ako prihvataju činjenicu da smisao ovih studija nije uvijek mjerljiv kroz status ili materijalnu dobit, već kroz doprinos društvu i vlastiti intelektualni razvoj.
Kada je riječ o odnosu publike prema muzejima, čini mi se da u našem društvu još uvijek postoji specifičan, pomalo problematičan obrazac. Muzeji se često doživljavaju kao prostor obaveze, gotovo produžetak školskog sistema, a ne kao mjesta ličnog interesa, znatiželje ili slobodnog izbora. Zbog toga su posjete muzejima nerijetko svedene na organizovane školske ekskurzije, dok se interes odrasle publike razvija sporije i rjeđe.”
Umjetnost u privatnom životu
Džaferagić kaže da se i privatno inspirira umjetnošću kroz svakodnevnicu, takoreći neformalne oblike kulture. Smatra da “Izmišljeni svjetovi knjiga, filmova, serija ili videoigara često u sebi nose kompleksne ideje, društvene komentare i kritike savremenog svijeta, ali i univerzalna pitanja o identitetu, moralu i zajednici. Upravo takvi oblici popularne kulture imaju snažan uticaj na moje razmišljanje i svakodnevno iskustvo.
Značajno mjesto u mom interesovanju zauzima street art, odnosno ulična umjetnost, i taj projekat sam konkretizovao kroz pokretanje i vođenje Instagram i blog profila pod nazivom Vizuelno Sarajevo, koji je kasnije postao i jedan od važnih segmenata moje master teme.” (Instagram: Vizuelno Sarajevo)
“U našem društvu, naročito među starijim generacijama, često preovladava stav da je street art tek vandalizam ili „glupost“ koja narušava izgled javnih i privatnih površina. Takav stav, iako razumljiv iz određenih perspektiva, pojednostavljuje veoma složen fenomen. Istina je da ulična umjetnost često egzistira na granici zakonitog i nezakonitog, ali ona istovremeno može biti snažan oblik društvene kritike, ličnog umjetničkog izraza, ali i način vizuelnog obogaćivanja svakodnevnog urbanog prostora. Street art ne mora imati jednoznačno značenje. On može biti provokacija, komentar, estetski gest, ali i čin otpora ili dijaloga sa prostorom i zajednicom. Upravo ta višeslojnost čini ga relevantnim i zanimljivim za posmatranje i analizu. Na taj način, ulična umjetnost reflektuje i širu stvarnost. Činjenicu da ni umjetnost kao ni život sam, nije crno-bijel, već slojevit, šaren, kontradiktoran i istovremeno otvoren za različita tumačenja.”
Kulturni sektor u BiH
Za kraj, pitali smo ga šta bi promijenio u kulturnom sektoru BiH, odnosno, kako bismo ga mi kao kolektiv mogli unaprijediti. Možemo zaključiti da je odnos prema vlastitioj kulturi najvažniji. Džaferagić kaže da se “često prema njoj odnosimo olahko, podrazumijevajući njeno postojanje i vrijednost, umjesto da je svjesno njegujemo, dokumentujemo i kritički promišljamo u savremenom kontekstu.”
“Važno je naglasiti da promjene unutar kulture, uključujući i postupno nestajanje određenih običaja, praksi ili izražajnih oblika, predstavljaju normalan i prirodan proces. Kultura nikada nije bila statična. Međutim, problem nastaje u trenutku kada se ti procesi odvijaju izrazito brzo, bez kontinuiteta, refleksije ili institucionalne brige, naročito u uslovima savremene globalizacije i kulturne homogenizacije. U takvom kontekstu, različite kulture se sve češće stapaju u jednu dominantnu, „svjetsku“ kulturu, pri čemu su elementi manjih, manje vidljivih i manje uticajnih kultura posebno izloženi zaboravu. Ukoliko se prema vlastitoj kulturnoj baštini odnosimo površno ili pasivno, postoji rizik da ona nestaje ne kao rezultat prirodne transformacije, već kao posljedica zanemarivanja.”
Zaključno, “Unapređenje kulturnog sektora, po mom mišljenju, ne podrazumijeva isključivo veća finansijska ulaganja ili institucionalne reforme, već prije svega promjenu društvene svijesti. Kultura bi trebalo da se shvata kao živ proces, a ne kao statičan skup tradicija, te kao prostor u kojem se prošlost, sadašnjost i budućnost neprestano prepliću. Samo takvim pristupom moguće je očuvati kulturnu raznolikost i omogućiti da lokalne kulture ostanu relevantne u savremenom svijetu.”
Zahvaljujemo se dvostrukom magistru Džaferagiću za iscpran intervju, i podrobno pojašnjavanje problema, što nam svima može biti podsjetnik da muzeji nisu samo stare zgrade, već prostori gdje, paradoksalno, nešto mrtvo živi – historija.