Značajne sarajevske ex-YU grupe koje su zaboravljene
Prije svega, zbog znakovitog naslova, ništa protiv Dugmeta, naročito njihovih prvih albuma koji su im s pravom donijeli status ex-YU rock legendi. Ovo je tekst i priča o onim grupama koje su prošle ispod radara i na koje sjećanje danas bespravno blijedi. Neke od njih su gotovo u potpunosti pale u zaborav, a neke se, nakon mnogo godina, poput feniksa ponovo podižu iz pepela. To je pepeo svega onoga što se dešavalo, i u kojem se gušimo i danas, najčešće vlastitom krivicom. Pepeo onoga što su stvarali smjeli pojedinci i što je masovno izmijenilo ukus i učinilo da veliki broj ljudi u gradu zauzme odbojan stav prema muzici koja ima stvarnu vrijednost.
Kongres
Započnimo odmah s onima koji u ovom izlaganju zaslužuju možda i najviše pažnje. Sarajevska grupa Kongres, kako bi neki rekli, bila je jedina sarajevska new wave grupa. Snimili su i izdali u sarajevskom Diskotonu samo jedan studijski album, 1984. godine, u tiražu od svega 2.000 primjeraka. Njihov album Zarjavele trobente te 1984. godine donosi Sarajevu nešto novo, i to baš u vrijeme kada su neki od velikana rock muzike u Jugoslaviji doživljavali svoj početak kraja. Ono što s pravom možemo reći i za grupu Kongres i za njihov album jeste da je riječ o nečemu zaista unikatnom i vrijednom na sarajevskoj alternativnoj sceni.
Postavu benda na albumu Zarjavele trobente činili su Mahir Purivatra, Adam Subašić i Aljoša Buha, koji je mnogima ostao upamćen kao basista Crvene jabuke. Producent albuma bio je legendarni Paša, dok je gost na dvije pjesme na albumu Kongresa bio Zoran Predin, frontmen grupe Lačni Franz. Predin je s Kongresom sarađivao i pjevao na pjesmama Zabava iZarjavele trobente. U svojim nedavnim intervjuima, Predin je, kada bi spomenuo grupu Kongres, uvijek govorio o bendu s vidnom dozom lijepih sjećanja. Još jedna pjesma s ovog albuma vrijedna posebnog spomena i pohvala je Alisa prodaje zemlju čudesa. Drugi album ove grupe bio je u planu, ali se na kraju ipak nije dogodio.
Zbog vrijednosti, ali i rijetkosti ovog albuma u fizičkom formatu, bilo bi lijepo dočekati reizdanje i remaster ove LP ploče, kakve ona i zaslužuje. Nedavno je grupa Kongres na internetu i streaming platformama objavila snimke za njihov drugi i nikada objavljeni album Samo da se obogatim, što definitivno zaslužuje svoju posebnu priču. Ono što se za sada može reći jeste da su pojedinci koji su se dugo pitali šta je bilo s grupom Kongres i drugim albumom koji je bio u planu, nedavno konačno dobili ugodan odgovor na svoja pitanja objavljivanjem ovih snimaka.
Rusija i Major
Šta povezuje grupe Major i Rusija osim jedne noći u tadašnjem CDA klubu i vokala Darka Jelisića, koji je spletom određenih okolnosti bio član i pjevač obje grupe? Ovdje prije svega treba reći da su obje grupe, na različitim poljima i u različitim kontekstima, donijele pravo osvježenje u tadašnje aktuelnosti u svijetu sarajevske muzike.
Prije svega, u vrijeme kada je zavladala velika popularnost pojedinih grupa čije je muzičko stvaralaštvo bilo čisti turbo-pop ili čak čisti narodnjak obučen u plašt rock muzike, iako to s njom nije imalo gotovo nikakve veze, što potvrđuju današnji albumi ili nastupi ovih grupa ili pojedinaca (ko se i malo razumije u muziku, prepoznat će o kojim grupama i imenima je ovdje riječ), grupa Rusija mogla bi se opisati kao pokušaj izdavačke kuće Suzy da ima upravo jednu takvu grupu.
Međutim, ono što je Rusija pokazala sa svojim jedinim albumom Glasnost, uz određene direktive iz diskografske kuće Suzy, jeste upravo činjenica da nije bilo potrebno mnogo da se bude bolji, ili čak znatno bolji, od nekih najgorih sarajevskih grupa iz tog perioda. Suzy je dobila solidnu hard rock/heavy metal ploču benda koji bi, da je nastavio karijeru, vjerovatno kroz naredne albume mogao ići rame uz rame s Osmim putnikom i pojedinim drugim bendovima. Nažalost, Glasnost prolazi gotovo nezapaženo, dok je primjerak ove ploče ili kasete danas teško i pronaći, kao da se nikada nije ni dogodila. Definitivno jedan od albuma kojih se vrijedi prisjetiti i spomenuti, kao i pjesme Zaustavite tramvaj i Barikade ljubavi.
Nakon Rusije, dešava se Jelisićev povratak u Major i nedugo nakon toga izlazi njihov prvi album Son late zigi daj. U repertoaru sarajevskog Diskotona album Majora bio je ugodno osvježenje i definitivno nešto unikatno i drugačije, kako u samom Diskotonu, koji je tih godina generalno izdavao veoma malo rock naslova, tako i za sarajevsku muzičku scenu i ono što je tada bilo popularno. Stihovi Mase Mora su u najmanju ruku štulićevski, dok se Jelisićev glas perfektno uklopio i tek u Majoru dolazi do potpunog izražaja. Pjesme mrtvih ulica, Druže majore i Tatjana neke su od najboljih pjesama s ovog albuma, uz napomenu da je za tu ’89. godinu, u odnosu na ostala izdanja, ovo generalno bio iznadprosječan album vrijedan slušanja. Danas bi definitivno trebao dobiti reizdanje na vinilu, što bi sigurno obradovalo kolekcionare i ljubitelje vinilnog zvuka, budući da je i ova gramofonska ploča postala prilično teška za pronaći.
Da grupa Major, na svu sreću, nije u potpunosti pala u zaborav, pokazuje i njihov najnoviji album iz 2024. godine, koji zaslužuje priču za sebe, kao i divan nastup u sarajevskom klubu AG. Na Instagram stranici grupe Major stoji: „Sarajevska grupa Major. Osnovana 1984. godine, a raspast će se 2084. godine, negdje u julu.“ Svi mi entuzijasti i svi kojima ova grupa nešto znači zaista želimo da tako i bude. A kada bi nekako moglo, neka traje i do 2184. godine.
Cod
Za kraj, jedna ne toliko nepoznata grupa. Dosta ljudi se sjeća pjesama Ciciban ili Denny. Malo starijima ova grupa je definitivno ostala u sjećanju, dok mlađi poneki znaju za nju, ali većina, naravno, ne. Sve u svemu, sjećanje na ovu grupu polako, ali sigurno blijedi.
Za neke su previše podsjećali na Indexe. Moglo bi se reći da je tu bilo i prepoznatljivih riffova i ideja iz ranijeg perioda. Sve u svemu, grupa Cod bila je bend sukladan vremenu i onome što se tada slušalo.
Bilo je tu i problema, poput lošeg i neujednačenog miksa i mastera na prvom albumu grupe Cod, Dođite na čaj. To je bio čest slučaj s Jugotonovim pločama iz tog perioda, koje se čak i na savremenim, skupljim gramofonima, sposobnim da izvuku maksimum iz većine starih ploča, i dalje podjednako loše čuju. Na svu sreću, na internetu su objavljeni nešto kvalitetniji snimci ovog albuma.
Za sam kraj, da nije nas entuzijasta, ali i novih mladih nada koje se iskušavaju u svijetu muzike, kopajući po muzičkoj prošlosti grada i dijeleći međusobno, između ostalog, i pjesme ovih bendova, tražeći u njima inspiraciju za vlastito stvaralaštvo, sjećanje na ove grupe vjerovatno bi potpuno izblijedilo. Kada bi se barem malo više ulagalo u tu omladinu i kada bi ih se usmjeravalo na pravi način, kada bi im se dao prostor da se čuju i da rade na sebi, razvijajući svoj ukus i subjektivitet, kroz desetak godina ovaj grad bi imao ljude sposobne da stvaraju nešto novo i vrijedno, i to ne samo na muzičkom planu.
Mi smo se ovdje dotakli samo sarajevskih ex-YU grupa, a područje muzike i umjetnosti je mnogo šire. Zamislite čitav niz ljudi u budućnosti sa sposobnošću da razlikuju vrijedno od površnog. Postavlja se samo još jedno pitanje: kome je stalo da ovo bude sredina u kojoj se promovira kič i neukus i da Sarajevo bude grad, a samim tim i Bosna i Hercegovina država, bez muzičke scene, naravno, ako izuzmemo diletantizme koji se danas nazivaju muzikom? I šta mi, kao pojedinci, činimo po tom pitanju, te hoćemo li se uopće probuditi?